Tvoj novi album ,,1978“ je ličan i autobiografski. Reci nam nešto više o poreklu inspiracije za ovaj album?

Rođen sam 1978., pa je ovo poluautobiografski album. Veliki uticaj i inspiracija su mi umetnici poput Majkla Džeksona, Marvin Geja, Prinsa i Stivija Vondera koji su stvorili neverovatne albume tog perioda. Bila je to poslednja sjajna era bendova uzimajući u obzir sve žanrove, u čemu i sad uživam.

Da li postoji još nešto što te inspiriše u vezi sa ovom godinom?

Fasciniran sam tom erom jer se tada toliko toga desilo u muzici. Sebe smatram „muzičkim štreberom“ i volim da istražujem. Zanimljivo mi je kako je Kvinsi Džouns počeo kao džez trubač, a kasnije je postao producent Majklu Džeksonu i braći Džonson. Prvi je postigao određenu vrstu harmonije između džeza i arenbija. Tada je takođe disko bio na vrhuncu, počeo je da prelazi u hiphop, što je stvorilo neku tenziju. Tada su i rege i pank doživeli uspon. Mislim da je ovaj period bio najslobodniji u američkoj muzici. Bilo je važno da se sve snimi u studiju, da se bend posloži, sve je odisalo toplotom i hitnošću, čak je bilo i politično. Ljudi su zauzimali stavove i slali poruke.

Uložio si pet godina predanog rada u ovaj album. Koji izazovi su bili najteži, ako ih je uopšte i bilo?

Iskreno, najteže je bilo pustiti muziku da živi i diše. Navikao sam se da stvaram muziku brzo, da je snimam i idem na turneju u okviru dvogodišnjeg ciklusa. Da bih stvorio neke pesme, bilo mi je potrebno četiri godine, muzički, duhovno i emotivno. Jednom kad sam ih sastavio, bilo mi je zadovoljstvo da ih snimim u studiju sa neverovatnim bendom. Muzika je bila svuda oko nas.

Pesme poput ,,For Trayvon“ i ,,38th & Chicago“ prenose snažne poruke društvu. Zašto su te baš ovi događaji inspirisali?

Ja sam crn čovek, iz Minepolisa. Odrastao sam u blizini mesta gde je Džordž Flojd ubijen od strane policije. Vrlo lako sam to mogao biti on ili Trejvon Martin, i iskreno govoreći u Americi sam mogao biti ubijen u svakom momentu. Takva je realnost kad si crne puti, čak i u 2024. godini.

Kako je saradnja sa Ksenijom Franko i Balojijem uticala na zvuk i kompletnu atmosferu albuma ,,1978“?

Želeo sam više globalnog crnačkog zvuka na ovom albumu, a oni su tome doprineli jedinstvenom perspektivom na ovom projektu. Baloji je između DRC i Antverpa, i samim tim gleda iz afričke i evropske perspektive. Xenia je jedna od vodećih svetlih tački nove moderne muzičke scene u Sao Paolu. Zajedno su stvorili moćno delo i postavili album na novi nivo.

Imao si prilike da sarađuješ sa mnogim istaknutim umetnicima kao što su Robert Glasper, Lejla Hetavej i Ledisi, kao i sa značajnim orkestrima. Koje saradnje su vam posebno drage i zašto?

Veoma mi je značajno i cenim svoje vreme provedeno sa majstorima svog zanata, onima koji imaju umetnički izraz, pre svega Makojem Tajerom i Anitom Bejker, sa kojom sam i nastupao na North Sea Jazz festivalu. Za tih sat vremena, koje sam proveo sa njima, naučio sam mnogo više nego za ceo život, koliko se bavim muzikom. To su zaista dragoceni životni momenti.

Kako vidiš budućnost muzike u periodu kada se dosta toga stapa u masu i generiše?

Na sreću, muzika danas uživo ne može biti veštački stvorena. Mislim da je AL divan i moćan alat u današnjem svetu, baš kao i internet. Koristeći ga mudro, velika je pomoć  piscima, kompozitorima i tekstopiscima, ali originalnost koju ima svako muzičko delo, nikada neće moći da se ponovi, te je ono kao takvo jedinstveno i prelepo.

Šta bi savetovao mladim muzičarima koji žele da grade karijeru u džezu i žanrovma koji su sa istim blisko povezani?

Dajte sebi vremena da biste prepoznali i razvili svoj glas i zvuk koji je jedinstveni i samo vaš. Džez nema starosnu granicu, ali jednom kada se otisnete u vode nastupa uživo i stanete na scenu pred publiku, teško da ćete ostati relevantni bez ličnog stila, pečata i vizije, a to je ono u šta će publika uvek da se zaljubi i prepozna.

Koje su tvoje buduće ambicije i projekti na kojima si radio u proteklom periodu, odnosno na kojima planiraš da radiš u bliskoj budućnosti?

Upravo sam završio snimanje albuma ,,1978: Revenge of Dragon“, čija je premijera zakazana u aprilu 2025. godine. Takođe, napisao sam tekst i glumio u kratkom kung fu filmu, koji sam napravio u okviru albuma. Još jedna važna stvar koju bih istakao je knjiga pod naziom ,,The future of jazz singing“, koju pišem nekoliko godina unazad, a koja prikazuje moju filozofiju i iskustvo u džez pevanju, kao i mnoštvo intervjua sa mnogim značajnim i neverovatnim izvođačima poput Samare Roj, Dajane Rivs i Kurt Elinga.

Šta publika može da očekuje od vašeg ovogodišnjeg koncerta u Beogradu u BitefArtCafe-u i da li će nešto biti drugačije u odnosu na koncert koji se održao 2016. godine?

Moji koncerti su uvek u potpunosti jedinstveni i uživam radeći sa vrhunskim muzičarima koji bend čine jednim od najkvalitetnijim na svetu. Kao izvođač i tekstopisac sam poprilično napredovao, tako da publiku čeka nešto potpuno novo i posebno, čemu se veoma radujem.